Na kraju, rezultat mojega iskustva s tim i takvim stvarima je uvijek bio da, što sam se više bavio s time, manje sam se bavio biljkama. I uvijek se to odrazilo na napredak moga posla oko bonsaija. A bonsai bi mi trebao biti jedini i krajnji cilj?! Nije li to nelogično? U Zen budizmu bi rekli kako nije uputno plivati kontra struje, već nizvodno, jer tada imaš i rijeku na tvojoj strani. Nekad možda treba pustiti stvarima da se dogode, nekako same od sebe. Pojedinci mogu samo malo pogurati taj već povoljan sudbinski trenutak odmotavanja klupka. Ili kako bi Pero Kvržica rekao...TREBA SAZRIJETI. U međuvremenu, ajmo se mi bolje baviti biljkama, imati mrak biljke, a Klubovi i Savezi su nešto što će prirodno doći uz dobar bonsai.
Mislim da nam je i Statut ovaga trena nebitna stvar za raspravu. Koliko znam, Dalmatinci funkcioniraju na dva člana, Zagreb ih ima valjda pedeset, ali to ne znači niš. Može ih imati i 5000 kada ja stalno čujem i srećem istih pet ljudi već deset godina. Rijeka, ne znam koliko ima aktivnih članova. Ima možda 5. I ajmo onda organizirati Savez. Žalosno mi je reći i sramim se, ali znam da sam ja prvi koji se neće prihvatiti posla oko toga. I još k tome, biljke su mi sve bolje i bolje, jer vidim da , što više tih nebitnih obveza mičem od sebe, više se posvećujem suštini, biljkama, bonsaiju. Mislim također, da je naša ajmoreć SNAGA u Hrvatskoj to što imamo velike prirodne neiscrpljene izvore yamadorija, jednu djevičansku divljinu. Za desetak godina, mislim da ćemo po kvaliteti biti sasvim priznati u Europi, da ćemo svi imati što za pokazati, i da će Savez biti, ne utopija, nego već i nužnost kako bi se naš bonsai pokazao i širem krugu ljudi, kako bi sve napredovalo dalje. Eto, ne znam, recite što mislite.